OSMA TRADICIJA
|
" Alkoholičari trebaju zauvijek ostati ne-profesionalni, iako u našim stručnim centrima mogu raditi stručni uposlenici." ANONIMNI alkoholičari neće nikada imati profesionalnu skupinu. Donekle smo uspjeli razumjeti značenje stare izreke: "Besplatno primiste, besplatno dajte!" Otkrili smo da se duhovnost i novac ne brkaju na razini profesionalnosti. Svjetski priznati religijski i medicinski stručnjaci u gotovo niti jednom slučaju nisu uspjeli potaknuti oporavak od alkoholizma. Mi profesionalizmu ne odričemo vrijednost u drugim područjima, ali prihvaćamo jednostavnu činjenicu da on kod nas ne vrijedi. Rezultat svakog našeg pokušaja da profesionaliziramo rad na naših Dvanaest koraka je uvijek bio potpunoma isti: poraz naše jedine svrhe. Alkoholičari jednostavno ne žele slušati osobu koja je plaćena za rad na Dvanaest koraka. Gotovo smo od samog početka bili sigurni da je jedini motiv za individualni rad s alkoholičarom koji pati, želja da se pomogne i da se istodobno dobije pomoć. Kada je član A.A.- a plaćen da govori, bilo novodošlome, bilo na sastanku, to može loše utjecati i na njega samoga. Novac kao motiv ga kompromitira kao osobu, uključivši i sve što kaže ili učini za vlastito dobro. To se pokazalo tako očitim da je do sada svega nekoliko članova A.A.- a radilo na Dvanaest koraka za plaću. Iako smo u gore spomenute činjenice poprilično sigurni, malo je stvari unutar Udruge izazvalo toliko prepirki kao profesionalizam. Domari koji su meli podove, kuhari koji su pekli hamburgere, tajnice u uredima, autori koji su pisali knjige - sve se njih jako napadalo jer su, kako su to njihovi kritičari ljuto označili, - "zarađivali na A.A.-u". Zanemarujući činjenicu da takvi poslovi uopće nisu rad na Dvanaest koraka, kritičari su te naše radnike napadali kao A.A. profesionalce, premda su radili nezahvalne poslove koje nitko drugi niti bi mogao niti htio raditi. Još veću su buku izazvale slijedeće činjenice ; kad su članovi A.A.- a počeli voditi domove i farme za alkoholičare, kad su se zaposlili u poduzećima kao osoblje koje će se baviti problemom alkoholizma u industriji, odnosno kad su neki članovi angažirali kao medicinske sestre i staratelji alkoholičara te kad su neki drugi članovi ušli u područje edukacije iz alkohologije. U svim se ovim i drugim slučajevima tvrdilo da se znanje A.A.- a prodaje za novac, jer su ti ljudi također bili profesionalci. Međutim, između profesionalizma i neprofesionalizma se jasno može uočiti linija razdjelnica. Kad smo se jednom složili da se Dvanaest koraka ne može prodavati za novac, bili smo mudri. No, kada smo objavili da naše Društvo ne može uposliti uslužne radnike, odnosno da nijedan član A.A. - a ne može prenositi znanje u druga područja, učinili smo to iz straha koji je danas, zahvaljujući iskustvu, znatno reduciran. Uzmimo slučaj klupskog vratara ili kuhara. Da bi klub funkcionirao, mora bit prikladan za boravak i ugodan za goste. Pokušali smo s dragovoljcima koje je metenje podova i spravljanje kave sedam dana tjedno uskoro zasitilo. Jednostavno više ne bi došli. I još važnije, u praznom klubu nitko ne odgovara na telefon, a pijanac s rezervnim ključem može organizirati pijanku kad hoće. Trebalo je angažirati nekoga tko će stalno voditi računa o tom mjestu. Ako bi uposlili alkoholičara, platili bi isti iznos koji bi morali platiti i nealkoholičaru za jednaki posao. Zaduženje nije bilo raditi na Dvanaest koraka, već omogućiti rad na Dvanaest koraka. To je bila samo jednostavna čista usluga. Ni sam A.A. nije mogao funkcionirati bez ljudi zaposlenih puno radno vrijeme. U Zakladi i u međugrupnim uredima kao tajnike nismo mogli uposliti nealkoholičare; morali smo imati ljude koji poznaju suštinu A.A.-a. No, čim smo ih zaposlili, ultrakonzervativci i oni strašljivi su glasno prosvjedovali : "Profesionalizam!" U jednom je razdoblju status ovih vjernih slugu bio gotovo neizdrživ. Nitko nije tražio da oni govore na sastanku A.A.- a jer su "zarađivali na A.A.-u". Ponekad su ih kolege članovi doslovce izbjegavali. Čak su ih i oni dobrohotniji nazivali "nužnim zlom". Odbori su ovaj stav iskoristili da im smanje plaće. Uvriježila se pomisao o maloj rehabilitaciji tih ljudi ako budu radili za doista nisku plaću. Ovo se stanovište održavalo godinama. A onda smo uvidjeli da marljiva tajnica koja odgovara na telefon više desetaka puta na dan, koja danomice sluša jadikovke dvadesetak žena, koja organizira hospitalizaciju i nalazi brižnike za deset novodošlih, koja uljudno i diplomatski razgovara sa rasrđenim pijancem koji joj prigovara zbog posla koji radi i za koji je previše plaćena, nije i ne može biti profesionalac A.A.-a. Ona nije profesionalizirala Dvanaest koraka; ona ih je samo omogućila. Ona je pomagala da čovjek koji dolazi na vrata dobije toliko potrebni predah. Dragovoljci, članovi odbora i pomagači mogu biti od velike pomoći, ali se od njih ne može očekivati da će se s takvim teretom nositi iz dana u dan. Ista se priča ponavlja u Zakladi. Osam tona knjiga i literature ne pakira se i ne distribuira svaki mjesec po cijelom svijetu samo od sebe. Vreće pisama u kojima se iznose najrazličitiji problemi A.A.-a, od usamljenog Eskima do naraslih problema tisuća grupa, očekuju odgovor ljudi koji znaju. Pravi kontakt s izvanjskim svijetom se mora zadržati. Životni stil A.A.- a se mora njegovati. Tako smo uposlili ljude koji su bili članovi A.A.-a. Dobro ih plaćamo i oni uistinu zarade svoju plaću. Oni su profesionalni tajnici* ali sigurno nisu profesionalni članovi A.A.-a. Možda će svaki član A.A.- a potajice strahovati da će jednoga dana netko iskoristiti ime A.A. - a za veliki novac. Čak i sama pomisao na takvu zloporabu podiže veliku prašinu, a mi znamo da oluje djeluju jednako razorno i na pravdu i na nepravdu. One su uvijek iracionalne. Nitko se nije našao pod takvom navalom emocija kao članovi A.A.- a koji su se usudili prihvatiti posao u nekim izvanjskim institucijama, angažiranim na problemima alkoholizma. Sveučilište je tražilo člana A.A.- a da informira javnost o alkoholizmu. Poduzeće je tražilo nekoga tko poznaje tu problematiku. Farma za pijance u vlasništvu države je tražila rukovoditelja koji će se doista znati nositi s opijanjima. Grad je tražio iskusnog socijalnog radnika koji doista zna što može alkoholizam učiniti obitelji. Državni odbor za borbu protiv alkoholizma je tražio jednog plaćenog istraživača. To su samo neki od poslova koji su nuđeni članovima A.A.-a. Tu i tamo su neki članovi A.A.-a zakupili farme ili utočišta u kojima su zbrinjavali gadno pretučene pijance. Postavilo se pitanje - a ponekad se još uvijek postavlja - treba li takve aktivnosti označiti kao profesionalizam u tradiciji A.A.- a? Naš je odgovor: "Ne! Članovi koji biraju ovu vrstu posla ne profesionaliziraju Dvanaest koraka A.A.-a." Put do ovog zaključka bio je dug i trnovit. U početku nismo ni uočavali o čemu se zapravo radi. Ranije je član A.A.- a, čim bi bio angažiran u takvim djelatnostima, odmah došao u iskušenje da ime A.A. - a koristi za osobni javni ili financijski probitak. Farme za pijance, edukacijski programi, državna zakonodavna tijela i odbori, svi su na neki način obznanjivali činjenicu da članovi A.A.- a rade za njih. I ne misleći, zaposleni su članovi A.A.-a nepromišljeno kršili anonimnost pušući u rog svojih matičnih institucija. Iz tih su razloga i neke dobre ideje povezane s njima bile nepravedno na udaru kritike od strane A.A. grupa. Ti su snažni napadi najčešće praćeni uzvicima "Profesionalizam! Tip zarađuje na A.A.-u!" No, nitko od njih nije bio unajmljen da radi na Dvanaest koraka A.A.-a. Osnovni propust u tim slučajevima uopće nije bio profesionalizam, već evidentno kršenje načela anonimnosti. Uz jasnu zloporabu imena Anonimnih alkoholičara dovedena je u pitanje i sama svrha A.A.-a. Značajno je pripomenuti da sada gotovo i nema člana A.A.-a koji u javnosti krši načelo anonimnosti i da su svi strahovi u svezi s tim iščezli. Uviđamo da nemamo prava, ali ni potrebe obeshrabrivati članove A.A.-a da kao pojedinci rade na tim širim područjima ako to žele. Takva bi se ______ * Rad današnjeg osoblja nije usporediv s radnim kategorijama u privrednim organizacijama. Ovi članovi A.A. - a u svoj rad u S.U.U. - u (General Service Office - Središnji uslužni ured) unose veliki raspon svog poslovnog i profesionalnog iskustva. zabrana mogla smatrati antisocijalnom. A.A. ne možemo tretirati kao tako zatvorenu organizaciju da bismo njeno iskustvo i znanje proglasili vrhunskom tajnom. Ako neki član A.A.-a kao građanin može postati boljim istraživačem, odgajateljem, nastavnikom, zašto ne? Svatko dobiva, a mi nismo ništa izgubili. Istina, neki su projekti uz koje se A.A. vezao loše započeli, ali glede primjene općih načela nema razlike. Ova je uzbudljiva zbrka događanja u konačnici izbacila A.A.-ovu Tradiciju neprofesionalizma. Rad na naših Dvanaest koraka ne smije nikada biti plaćen, ali oni koji nam pružaju usluge, za svoj posao trebaju biti plaćeni. |
